Veterina 11, dvanula11
Došao
je i taj dan. Dan za vetrinarski izvještaj. Rezultatski u minusu, turistički
u plusu. Ukratko.
Vetrinarsko mi jebilo
najvažnije ovogodišnje natjecanje. Blizu, poznati tereni koji mi odgovaraju,
krš bez kamenja u podlozi, ne brz, niti
spor, ima puteva i bijele šume. Počel sam zaozbač. Već početkom studenog
lani sam ulovio ritam od 4* tjedno po pol vure. Do kraja veljače sam
bil na 5* tjedno sa 4ipol vure bežanja. U Lipici sam drugi dan
na klasici rasturil konjkurenciju. I tu sam stal. Od Lipice do Pečuha sam
organiziral
Neninu trku, trening
kamp 3 dana, PH klasiku
i štafetu i za kraj (loše) kontroliral 3 dana Alpe
Adriju. Zgubil sam potpuno ritam treninga,
pretjerano se umorio i psihički utonuo. Pravi ritam treninga sam povratio
tek 3 tjedna prije Pečuha.
Pošteni treninzi su bili oni od 10 km po makadamu, 4 ukupno u lipnju.
U tjednu nakon Alpe Adria (20-26.6) planiral sam provesti sa kartom
svih 7 dana. Karta nula bodova ali ipak 4 treninga.
Nedelju prije početka sam napravil zadnju provjeru i bežal sam rundu
od cenera za 48.05. U 3 mjeseca
prije Vetrinarskog ukupno
3 trke od čega 1 (šumski) sprint i niti jedna trka prek sat vremena
a bome niti trening. Znal sam da sam na sat trčanja šume sporiji 5'
nego na proljeće. Slabo, sporo, nedovoljno i to me prilično sekiralo
i deprimiralo.
Sve je to prošlo kad smo u petak stali na Terezinom polju da Darkić
i Radar promjene lovu. Mjenjačnice ne rade ali radi birtija. Kad je
mene
teta
pitala kaj bum popil rekel sam čevape. I onda je uz rundu Pana pala
i runda čevapa, pa opet runda Pana pa je teta odnosila tanjure. Ja
sam onak u svom stilu pital a jel ima kaj sad konkretno za pojesti.
U roku keks se pred menom našel tanjur graha i par kobasa. Do Pečuha
ima od granice sat vožnje. Mi smo stali u četri na granici a u cenera
na večer smo preuzeli akreditacije. Ne, nismo čekali u redu ni na granici.
Kvalifikacije sprinta su jebile u subotu u jedan. Centar Pečuha.
Prohladno, oko 20 celizića. Naravno da je u jedan počela padati kiša.
Smočilo
asfalt i kamenje tak da smo Slobo i ja na početku imali finu klizaljku
na zavojima. Za početak malo
ganjanja, pa trganje očiju u dvorišnim labirintima i na kraju napikavanje
u tvrđavi. Moral sam puno gledati kartu i iako mi se danas staza čini laganica moral sam se dost orijentirati.
Grešku sam napravil na odlasku sa 5. jer nisam mogel vjerovati da u
dvorišnom labirintu nema prolaza ravno nego sve okolo. Slobo je na
10. promašio ceo
fudbal i smjestio se
minutu iza mene. Shvatih da je brži od mene. Inače na 2600 staze pretrčal
sam 4650 (78% više) sa predviđenih 95 uspona.
Finale sprinta jebilo v Komlu rudarskom
gradu sa tipičnim soc urbanizmom. Naravski da su i staze bile takve.
Oko zgrade ljevo, oko
zgrade desno. Startalo se oko podneva. Zagrijavanje i priprema sve
po PeeSu. Popušio sam kaj sam poslušal organizatore da je bolje uzeti spajkove od običnih tenisica. Nabil sam tabane po asfaltu, navlekel
žuljeve na pete. Početak dobar
sa gomilom (civilnih) navijača cijelim putem do prve. Uglavnom nisam
imal problema sa tehnikom. Samo deri
miško.
Spuštajući se na 9. izgubil sam koncentraciju i prošao ravno prema
10. Brzo sam skužil ali taman za 40'' greške. Nakon trke sam bil puno
nezadovoljniji nego dan ranije. Poslje sam na analizi videl
da jebilo dost sitnih grešaka po par sekundi koje ja stara šumska kljusina
i
ne doživljavam nešto. Očito je da mi fali trka. Da nisam fulal 9. mogel
sam ostvariti plan plasmana u
30. Na 2400 staze prešel sam 3050 sa (27% više).
Ponedeljak i model event za klasiku smo iskoristili da konačno najdemo
pošteni mađarski restoran. Pečuh je postal skup zadnjih par godina ali
kak su lani bili kulturni grad Evrope skroz su popizdili. Na jezeru uz
bazene našli smo Komarac etterem. I nismo više izlazili iz njega. Inače,
jebilo nas 7, tri muška, 2 bežeča, 1 slikajući a na suprotnoj strani
2 velike i 2 male zvijeri. Rentali smo apartman sa 3 sobe na seoskom konjičkom turizmu. Jebilo mnogo dobro.
Kvalifikacije klasike pod 1. Utorak i početak onoga pravoga. Malo su
na izmaltretirali sa vožnjom po livadama do parkinga pa pješice na bus
pa na breg na livadu bez travke (a kamoli drveta) okruženu sa 4 rastera
zelene. Kak bi se reklo crna zelena. Svejedno smo se uspjeli probiti
u grmlje i maknuti sa sunca. Staza jebila
više manje trčijona. Oporavil sam se od sprinta i odmoril noge. Krenul
sam uobičajeno oprezno i lagano
sam dignul ritam. Na šestoj nisam skužil kartu i tu sam malo zazujal.
Nakon toga opet sve po ustaljenom voznom redu. Svako malo mi se događaju
sitna bacanja vremena.
Ono po 10, 15, 20 sekundi. Posljedica premalog broja trka. Čak sam i
na zadnju tak prosipal 10ak sekundi. Pred kraj
sam već bil pošteno lipsal. Plasman u
mojoj grupi 12. a ukupno 18. Imali smo iste staze obje grupe. Fest sam
se zmučil i bil sam zadovoljan plasmanom. Na 8900 staze prešel sam 11670
(31% više) sa 550 uspona.
Kvalifikacije klasike pod 2.
Bek tu Orfi. Ovu sam trku odlučil malo kalkulirati i zaključio da
ne moram jako forsati. S
obzirom da nas jebilo manje od 160, prvih pola ide u finale dakle moram
biti u 25 u svojoj grupi a prvi dan sam jebil 12. Uzel sam obične tenisice
da smanjim (ili bar ne povećam) žuljeve na peti. Na zagrijavanju sam
osjetil noge
od dan ranije a temperatura se popentrala do dvajspet celizića. Na putu
do prve me
sjebal kolega iz kategorije. Zazujal sam na kontrolu koja
nije bila moja a on je izišel z nje. A već sam bio vidio svoju. tenKre.
Dalje sam odmah probal dignuti ritam ali u običnim tenisicama kroz travu
sa
kamenjem i granjem nije baš lako. Iako sam si u taktiki zadal čim više
bežanja po putovima ipak sam (gotovo) sve išel ravno. Nizbrdo na 9. sam
malo zazujal a
na 16. sam prohodal. Sva sreća da nakon toga jebila nizbregica.
U grupi petnajsti,
taj dan ukupno 28. i nutra sam. Nakon trke nisam mogel hodati od žuljeva,
muskufibera (nizbregica na cilj) i krepanosti. Poslje smo prešli u toplice
na namakanje. Na 8700 staze sam prešel 10720 (23% više) sa 470 uspona.
Dan odmora su žene iskoristile za (jedini) šoping. Bežal sam pol vure
i namakanje u toplicama. Svejedno su noge i dalje jebile teške ali bar
je muskufiber nestal. Za večerom smo Slobo i ja zaključili da jebeš i
medalju ak je onaj drugi bolji.
Fajnalsi. Iliti
ga Dan D. Koji je ispal Ddddeeee. Sve sam napravil kak treba.
Dobro startno mjesto (u sredini), odmoril sam se, riješil (većih) problema
sa žuljevima, dobro se najel večer prije, naspaval se, doručak, puno
tekućine. Skrival se u hladu do odlaska na start. Vani južina i 35
celizića, 10 više u odnosu na srijedu. Zagrijavanje sve kak treba.
Još tekućine. Plan je ući u 30, taktika je držati se puta koliko ide,
birati jednostavne dionice i piti na svakom osvježenju, želja je stići
Slobu do cilja a nada ući u 20. Krenem po
planu lakše. Lagani burek
na 2. iz nervoze, nesigurnost na treću i onda lovim ritam nakon prve
okrepe. Dugačku sam se, nakon silnog brojanja izohipsi i mjerenja dužine
kompasom, odlučil za pedericu okolo. Kak sam zaključil da imam borbu
sam sa sobom i stazom uopće nisam gledal startnu listu. Greška. Na prilazu
6. sam vidio finca (startal 4' prije) kak odlazi z nje a nisam znao
jel on mene stigao ili ja njega. Stigel
sam ga na 7. Pa treće osvježenje i lagano ubrzavanje ritma jer smo
tjerali
jedan drugoga. Na 11. je finac boljim rutčojsom došel prije na nju
i onda je, sa čehom i portugalcem koji su stajali na KTici, otišel
u
pripizdinu
i ja za njim. Brzo smo se našli i krenuli dalje. Opet sam počel
vleči, odem ispred na 13. pa ispenjem prvi brdo prema 14. i onda odjedno
totalni mrak (kod križa). Samo sam se ugasio, krenem sa krive
strane vrtače i hodam. Finac je sam otišel. Zadnjih 150m do ktice mi
je otišel preko minutu. Dalje čista patnja, kod petnajste me deda iz
M75 pridržal da ne padnem. Šesnajstu nekak, pa sam se na 17. zašlepal
za 2 čeha i nakon toga se potpuno zgubil. Uopće nisam vidio čitati
kartu, gledam je, usjeveravam ali niš ne dopire do mozga. Napamet sam
bauljal. Vidi se da su mi tu prolazi svi
zadnji. Opako me lupilo. Najviše me od svega izživciralo da kad sam
u cilju povraćal (vodu) glupa baba
mi
nije dala vode jer da sam već dobio svojih pol litre. Od pucanja kod
14. finac me dobil 10 minuta a još je na jednoj imal minutu više od
mene. Ukupno 41.
kaj me nije zadovoljilo. Nikak. Slobo je rasturil i smjestil se na
23. mjestu. Vodi 2:0. Na 10100 staze prešel sam 13560 (34% više) sa
600 uspona.
Poslje par dana sam napravil detaljnu analizu.
U nadi da ne bum ponovil grešku. Glavno u svemu je da nisam bio fizički
pripremljen. Teško jebilo izdržati 5 trka u 7 dana bez da negdi ne
napravim veće sranje. Tri trke od njih preko 75'. Ono kaj nisam kužio
još u Pečuhu da sam na obje kvalifikacije počeo krepavati nakon 60-65'.
Na finalu nisam skužio da se gasim već nakon 50' a 3* sam
bio na osvježenju prije toga (greška?). Greškama sam navlekel dodatni,
skoro, km (od planiranog rutčojsa) nakon gašenja jer sam i dalje forsal
da nekak završim trku. Najviše me od svega ubila vrućina.
Nisam se (opet)
uspio
adaptirati na veliku promjenu temperature (sa 25° na 35° u 2 dana).
Svakak je ružno za primjetiti da je ekipa iz Lipice bila fizički debelo
jača od
mene
na
svim trkama
na
prvenstvu.
Rekel sam sebi da sljedećih par godina organiziram samo 1-dnevnu Maksimirovu
trku, moram ići više na trke, barem 25 godišnje od toga bar 15 vani
tak da si opet porihtam nišanske sprave. Znate ono kad imate osjećaj
za feeling da je ktica tu iza kamena i ona je tu iza kamena. Zima
mora biti sa 5-7 sati tjedno i više dugih treninga (prek sat i pol).
E sad, koliko bu vremena bumo
vidli.
Inače, kao prethodna 2 i ovo vetrinarsko
jebilo super za odmor (sikički) i dobru zabavu sa ekipom.
